|
Novi Sad Rodjena sam u Novom SaduU Srpskoj Atini; na lepom plavom Dunavu po kome (u mojim uspomenama) plove bele ladje. Dunav sam s bratom i drugovima u oba pravca preplivavala po nekoliko puta (da me ne podsecaju da sam "zensko"). Tu na "strandu" dok su oni sah igrali, iskrala sam se, sela u camac i odveslala uz reku daleko, daleko. Podigla sam vesla, legla u camac i posmatrala nebo kako protice dok Dunav stoji. Odjednom, velika bela ladja nasla se iza mene. Nisam stigla da se uplasim. prosla je, a talasi su me ljuljuskali sve do stranda. To sam, posle, radila redovno; uvece, kad svi odlaze kuci, ja odveslam uz reku, izadjem na neki sprud gde prva i jedina gazim po vlaznom pesku, ja, vlasnica tog ostrva na kome i nema nicega sem mene i peska. Zamisljala sam zivot na pustom ostrvu i grad Novi Sad bez mene. Mogla sam da zamislim majku i brata, kako im nedostajem. I oca, naravno; "pusta si na njega", govorila je mama. Ostatak grada nisam ni zamisljala. Zivot bi tekao kao i pre. Sedala bih ponovo u camac i veslala natrag. Kad je padala kisa, otplivala bih daleko, svukla kupaci kostim i plivala gola. Kostim bih vezala oko vrata. Pitala sam se sta bih radila da ga, kojom nesrecom, voda odnese. Nisam smela na to ni da mislim. Cesto sam, na povrsini vode, videla male zmijske glave. I zmije plivaju, kao i ja. Od Dunava se moze mnogo nauciti. Novi Sad, grad moje mladosti, Grad "korza", i Futoske pijace, Pozorista, Opere i Dunavskog parka u kome je jedan student hteo da me poljubi, a ja mu nisam dozvolila. Rekao je, "vise se necemo setati korzom ako me ne poljubis". Bas da vidim i to cudo, pomislila sam i slegla ramenima. Meni je najpametnije ne pretiti. Tako je i bilo. Student je bio sutljiv, matematicar, (a ti su nepredvidljivi). I zaista nismo vise ni progovorili, Ne znam kakvu je jednacinu sebi dokazao, ja sam svoju samo potvrdila. Novi Sad je jedinstven u svetu. U njemu sam pisala poeziju, isla u gimnaziju i u Sabornoj porti skupljala kestenje; glatko i crvenkasto, blistavo kao moja kosa koju je mama zvala "kestenjasta". Novi Sad, tako blizu Strazilova. Tamo smo isli svakog proleca na skolski izlet i poklonjenje pesniku Branku Radicevicu. Isli smo prvo vozom, a ona peske. Jedna godine voz se, ko zna zasto, u stanici pomerio i presekao noge jednome decaku. Svi smo se, uzasnuti i bez reci, vratili kuci. Nikada vise nismo tamo na izlet isli. Otada Strazilovo, za mene, nije samo Brankovo, nego se i to secanje trajno uselilo. Novi Sad je grad gde sam maturirala, Posle studija sam, iz Beograda, sve redje dolazila, a onda zanavek otisla u Ameriku. Otada Novi Sad znaci uspomene; nasa kuca srusena, i mamin grob na Almaskom groblju u korov zarastao. Grad se promenio posle bombardovanja. Ne onih u Drugom svetskom ratu koje sam, kao dete, u podrumu prezivljavala, nego ovog poslednjeg koji, pola veka docnije, i van otadzbine, joz tuznije dozivljavam. Suvise ima ratova u jednom ljudskom zivotu. A tek zivotu nacije? I sada, u tudjini, secam se svega. Volim da cujem o Novom Sadu. Ali sve sto cujem od drugih ljudi, kao da je i neki drugi Novi Sad. Neprepoznatljiv. U njemu rastu neki druki "klinci, neki drugi klinci...". Samo jos Matica srpska strazari, prezivljava. Matica srpska. U njenoj sam biblioteci odrasla, u Letopisu prve pesme objavila. Mene vise nema da setam preko mosta i gledam na moj grad s Petrovaradinske tvrdjave na kojoj stari sat sigurno, jos uvek, otkucava neumitno vreme. Cujem da mosta nema, mnogo cega nema. Pa ipak, Dunav i dalje tece, a mladi narastaji stasaju. Nove ce mostove graditi i pesme pevati, ljubav po parkovima voditi, na "korzu" setati i u Biblioteci "Matice" knjige citati. Nemam se nasta zaliti; Bogata sam uspomenama i znam: Zivot je uvek lep i dragocen za nekoga. Ko zivot voli - na vecnost se pretplatio. kALIFORNIJA,2000. |